Select Page

Nedaleko od napuljskog Konzervatorijuma nalazi se velika gradska kapija koja se naziva Port’Alba. Dobila ime po Don Antoniju Alvaresu od Toleda, vojvodi od Albe i rođaku Don Pedra od Toleda koji je 1625. godine i podigao to zdanje. Mesto je u davna vremena nazivano Trgom rogača zbog razgranatog starog drveta rogača koji se tu svojevremeno izdizalo, a koji nosi moćnu simboliku. Od 1738. međutim tu se nalazi poznata picerija „Port’Alba“, inače najstarija na svetu.

Još uvek se priča da je drevno veliko drvo bilo svedok strašnog događaja. Oni koji poznaju ovu legendu, kada se nađu u blizini, možda i ubrzaju korak. Iz predostrožnosti. Jer, teško možemo da znamo u kojoj meri je neka legenda tačna. Uostalom, dugi život određene priče, uliva joj nesumnjivo veliku snagu.

Dakle, u doba inkvizicije u Napulju je živela izvesna Marija, devojka krupnih očiju, plamene kose i lica belog kao slonovača. Mnogi mladići bili su strasno zaljubljeni u nju. Ona je međutim samo jednom uzvratila ljubav. Svi ostali patili su od nepodnošljive boljke neuzvraćenih osećanja. U suton su se okupljali ispred Marijine skromne kuće, nasuprot razgranatom rogaču. Neki su samo uzdisali, piljili u devojčine prozore, drugi su se od očaja smejali sebi samima. Neki su verovatno pevali serenade kako bi privukli pažnju, izgovarali vatrene ljubavne stihove, ili samo dobacivali uobičajene obešenjačke slatkorečivosti.

Ipak, sve je bilo uzalud! Marija je volela samo jednog. Snažnog mladića po imenu Mikele. U to vreme u Napulju, nadaleko čuvenoj prestonici tajnih nauka, verovalo se da je urok, a posebno urokljivi pogled, gori od pucnja ili sečiva mača. I tako, jedne večeri, dok je Mikele pratio Mariju do kuće, oni su izgledali srećnije nego ikada. Odlučili su da se venčaju!

„Bračna ponuda je trijumf mašte nad inteligencijom“, napisao je Oskar Vajld, na žalost, nekoliko vekova kasnije. Dakle, to verenici nisu imali u vidu. U svakom slučaju, kada su stigli ispod bogate krošnje rogača, neka iznenadna tutnjava, potpuno ih je prestaravila. Mikele je izgubio tlo pod nogama i pao na zemlju. Kao da ga je okamenila kakva tajna sila. Nije mogao da se makne. Uzaludni behu Marijini pokušaji da ga podigne i postavi na noge. Ništa. Bile su kao od kamena. Ali kada se odmakla i lišila ga svog dodira, Mikele je istog časa poskočio. Dakle, njen dodir je bio ono što je od njega činilo kameni kip. I, šta je uradio? Pobegao je glavom bez obzira! Bio je prestravljen. Verovalo se da je neki drugi udvarač urekao Mariju. Ukratko, Mikele joj se više nije vratio.

U nastupu tuge i očaja, crvenokosa se zatvorila u kuću kraj velikog drveta. Seta i bol pretvorili su se ubrzo u bes i mržnju. Legenda dalje objašnajva kako je baš tih dana Marijina kosa izgubila sjaj, postala siva, lice strogo, mračno i naborano. Navodno, izrasla joj je i grba. Svi su počeli od nje da beže, zaprepašćeni zbog telesnog preobražaja koji se dogodio za samo nekoliko dana. Proneo se glas: svi su saznali kako je Mikele jedva ostao živ i umalo bio poretvoren u kamen. Ostalo je išlo kako je tada inače bivalo. I ništa nije moglo da se učini. Inkvizicija je Mariju osudila na smrt kao vešticu. Da bi se i ostalim vešticama nedvosmisleno stavilo na znanje šta će im se dogoditi, Mariju su zaključali u kavez. Bio je okačen o jednu debelu granu drveta rogača, na mestu gde se sada nalazi najstarija picerija na svetu. Crvenokosa je danima polako umirala u mukama, gladna, žedna i okovana. Napuštena i izvrgnuta podsmehu i ruglu, pre nego što će izdahnuti, proklela je svoje bivše udvarače i njihove potomke. One koji su joj se žestoko udvarali samo nekoliko dana ranije. Šaputala je: „Platićete. Platićete svi. Vi, vaša deca i unuci.“

Čim je umrla, njeno telo, umesto da počne da truli, okamenilo se. Kavez je vrlo brzo sklonjen. Plašili su se nekih mogućih narednih vradžbina, prokletstava, uroka. Kuka o koju je kavez bio okačen, ugrađena je u gradsku kapiju u spomen na ovaj strašan i neobičan događaj. Ali to nije sve. Neki su spremni i danas da se zakunu kako, u smiraj dana, između kafea i knjižara na otvorenom, bolna i tužna, devojka crvene kose tumara tim delom varoši. I tek ponekom muškarcu, kada mu se neopaženo prikrade iza leđa, šapne preteći na uvo: „Platićete…Svi ćete platiti.“

Ako neko uopšte začuje glas nesrećne crvenkose, sigurno pretrne od straha. Ali ne i oni koji poznaju ovdašnju popularnu izreku koju čak i deca upisuju po leksikonima i spomenarima: „Ne veruj muškarcu koji mnogo laska, njegova je ljubav kao trula daska!“ To svakako nije kletva, već praktično upozorenje koje devojčice međusobno razmenjuju.