Select Page

Rimski imperator Neron – izvor: Wikipedia

Dokle ćemo da dopuštamo da našim životima upravljaju psihopate?

Verovatno do onog trenutka dok ih ne budemo razotkrili. Dok ne prestanemo da mislimo da su šarmantni. Ili dok se steknu prilike (što je neizvesno) da ih vidimo onakve kakvi zapravo jesu. Ili, najtačnije: dok ne počnemo da razmišljamo. A zašto to odmah ne učinimo? Životna zagonetka.

Jedan viralni video proteklih dana zapalio je društvene mreže u Francuskoj. To je snimak 67-ogodišnjeg doktora psihijatrije, uglednog italijanskog naučnika, profesora Univerziteta u Trstu i Varezeu. Njegovo ime je Adrijano Segatori. Ono što je još zanimljivije, reč je o prilično starom snimku postavljenom na mreži YouTube. A tek je, posle takoreći dve godine, ušao u modu! Tokom desetak minuta monologa, profesor Segatori  stručno, ali jasno objašnjava da je sadašnji predsednik Francuske (u vreme snimanja, samo kandidat) – psihopata.

Polako, polako, rekao bi neko, živimo u vremenu dubokih laži plasiranih na internetu (Deep Fake). Možda taj profesor i ne postoji!? Možda i nije napisao knjige koje su navedene kao njegove, a koje se mogu i naručiti. Da nije neki glumac?

Međutim, nešto nam govori da izgleda nema velike prevare. I mi, psiholozi amateri, rekli bismo da je svaka doktorova reč – zlatna. I poznata. Zato ovaj video kojeg su se Francuzi iz različitih razloga prekasno setili (premda i nisu imali valjanu političku alternativu i to je ono što je tragično), uzimamo ipak kao verodostojan.

Izraz psihopata prvi je koristio američki naučnik Harvi M. Čikli u delu „Maska normalnosti“ iz 1941. godine. Kao što se može naslutiti, Čikli je pisao o skrivenom poremećaju ličnosti, o ljudima koji izgledaju normalno, ponekad čak i šarmantno. Međutim, to je tek prvi utisak koji može da zavede. Oni zapravo nemaju saosećanja, egocentrični su, nepravedni i nepouzdani. Nedostatak saosećanja, njihova je glavna odlika, i zato je najbrižljivije prikrivaju. Čine nedopustive stvari, bez osećaja krivice. Jer, uvek im je neko drugi kriv. Hladnoća se krije iza njihove slatkorečivosti. Neodgovornost. Teškoća održavanja odnosa sa drugima.

Profesor Segatori navodi da sadašnji predsednik Francuske ina visoko mišljenje o sebi. U stvari, on ne voli svoj narod. Voli sebe, neizmerno i bori se da održi svoj krhki identitet.

Ukoliko je na visokom i ključnom položaju, psihopata može naneti nesreću velikom broju ljudi –  čak i čitavom društvu. U slučaju političara čije je ponašanje razmatrao, tragičan splet okolnosti dogodio se kada mu je bilo petnaest godina i kada ga je napastvovala njegova nastavnica. Da se to desilo u okrilju skromnog društvenog sloja, a ne pariskog građanskog krema, „pedagoškinja“ bi završila u zatvoru, a učenik pod okriljem socijalne zaštite. Međutim, stvari nisu išle tim smerom. Dečak je shvatio da za njega ne postoje tabui, da je sve dozvoljeno. Iz tog gnezda će prhnuti osećanje svemoći. Ukratko, ništa novo.

Musolini kao pilot - izvor: Wikipedia

U jednom ranijem članku govorili smo o tome kako su se Italijani tek posle Musolinijeve smrti setili da počnu da istražuju njegov mozak, u nameri da će tako utvrditi kakav je mozak diktatora i tu nađu razlog njegovog sumanutog ponašanja. Možda i svom iščašenom odobravanju tog ponašanja. Suviše kasno beše.

S užasom se možemo setiti Hitlera. Idi Amina. Pinočea. Mnogih drugih. Kada bi se pobrojali svi politički zločinci i oni koji su ih iz petnih žila podržavali, od Nerona, do naših dana, nema tog naroda koji se ne bi postideo. Svi su grešni, nešto manje ili nešto više.  Da li je trenutak da razgovaramo o nijansama, sada, kada se svetska politička scena vrvi od vrlo opasnih cirkuskih tačaka u kojima ne cirkuzanti, već publika, može da strada?

I to kao da niko ne primećuje. Možda jer je toliko očigledno? Čega se pametan stidi, time se budala ponosi. Da, niko ne strepi ni od čijeg suda. Doduše, nismo uvek u stanju da razlučimo važno od nevažnog, a kamoli da od mora zastrašujućih detalja, sklapamo crne slike.

Augusto Pinoče, čileanski diktator - izvor: Wikipedia

Reklo bi se da se cirkuska publika deli na tri osnovne kategorije. Na one koji se dive cirkuzantima sa sve izraženijim odlikama poremaćaja ličnosti; na apatične koji su umorni od lošeg i besmislenog života, a nadasve od nepodnošljivo velikog broja ludačkih informacija. Tu su i treći, koji, gledajući sadašnje stanje u svetskoj politici, zaključuju: zašto da ne pokušam i ja? Kad može ova budala… Taj gram osećanja svemoći tera i poslastičara da samouvereno obavlja posao iskusnog arhitekte. I ne sekira se da li će se njegov „projekat“ srušiti. Iako nije torta.

I tako, kao da ništa nismo naučili. (Neučenje iz sopstvenih grešaka još jedna je psihopatska odlika!) Uvek nasedamo na iste grozne štosove. Tako se i ova rubrika bliži svome kraju. Trajaće do početka Nove 2019. godine. Do tada, a i posle, setimo se Andersenove bajke o carevom novom odelu i zlog i sumanutog rimskog cara Nerona (37-68), nesuđenog tvorca Neropolisa (umesto Rima) i nabeđenog pevača. Umirući, on je rekao: „Qualis artifex pereo!“ „Kakvog  umetnika ovaj svet gubi!“