Društvenim mrežama nedavno je kao vihor proleteo kratak audio snimak sa fotografijom albuma Simfonijskog orkestra iz Portsmuta. Ispod fotografije piše: ,,Najgori orkestar mladih na svetu“.
To je verovatno tačno, premda treba imati u vidu da je reč samo o ogledu. Uostalom, ni orkestar više ne postoji. Ne nastupaju još od 1979. godine. A taktovi iz muzičke poeme ,,Tako je govorio Zaratustra“ Riharda Štrausa, snimljeni su na koncertu u londonskom Albert Hall-u pre četiri decenije. Ipak, snimak deluje sasvim ,,sveže“. Već posle nekoliko sekundi, slušalac se zgražava i pita šta oni to rade. Jednostavno, ,,cepaju uši“ od pogrešno nanizanih tonova. Osim toga, posle uvodnog piana sledi neizdrživi forte. Kompozicija je jedva prepoznatljiva. Jedino se timpani nekako drže. Što je i razumljivo. Evo i zašto.
Na Koledžu za umetnost u Portsmutu u Engleskoj, 1970. godine, profesor Gevin Brajars, kompozitor, došao je na zamisao da osnuje simfonijski orkestar od osamdeset dva člana. Uslov za pristupanje bio je krajnje neobičan. Član Simfonijskog orkestra Portsmouta mogao je da postane samo onaj student koji, iako muzičar, nije smeo da zna da svira instrument koji će svirati u orkestru! Razume se, orkestraši su mogli da postanu i oni koji nikada nisu svirali nijedan instrument. Još bolje!
Ishod je bio očekivan. Pregršt pogrešnih tonova. Škripa povrh svega. Ubrzo i – slava. Postali su kulurološki fenomen prve vrste. Njihovi koncerti bili su izvanredno posećeni i uvek ispraćeni ovacijama.
Naravno, Simfonijski orkestar iz Portsmuta bio je neka vrsta filozofskog eksperimenta. Profesor Brajars želeo je da na delu istraži prirodu muzike. Možda je bolje reći, različite prirode muzike. Neki su nastupanja mladih simfoničara ocenili kao još jedan vid (tradicionalno) ekscentričnog engleskog ponašanja. Drugi su u njima prepoznali ostvarenja anarhističkih ideja. Treći su ih nazivali ,,Lepotica i Zver“. Lepotica je nesumnjivo bila muzika, a Zver – način sviranja. Simfoničarima se kao klarinetista pridružio i kompozitor Brajan Ino, koji je bio i producent njihovog albuma. Kompozitor Majkl Niman, pišući muziku specijalno za ovaj orkestar, učestvovao je u njihovom delovanju, ocenjenom kao krajnje avangardno.
Čini se da je većina – bar što se običnih slušalaca tiče – ipak na sve gledala kao na komediju. Priliku da se nasmeje. Posle izvesnog vremena, zapravo kada je punk pokret bio u punom zamahu, ljudi su se prisetili Simfonijskog orkestra iz Portsmuta.
,,Pa to je bio pank pre panka!“ – uzviknuli su uglas.
Možda i jeste. Jedna vrsta muzike slobode i svesti da je ono što se od nje najmanje može očekivati – jeste sklad. Dakle, vraćanje pitanjima Pitagorejaca koji su raspravljali o skladu večne muzike sfera.
Muziciranje slavnog orkestra iz Portsmuta (koji su kasnije mnogi podražavali, na čelu sa priscem Alexanderom McCall Smithom) mogućno je prihvatiti i kao alegoriju, odnosno, kao bajku sa poukom. Jer, kao što smo svi imali prilike da se uverimo, muzika često lakše, slikovitije i upečatljivije od reči svedoči o raznim stvarima. Dakle, eto šta se dešava kada se rada prihvate oni koji u tome nisu vešti! Ili, kako izgleda obavljeni posao ljudi koji se bave onim za šta se nisu spremali u životu. Neznanim ili nesavladanim zanatom. Bez obizira koliko im to bilo milo! I koliko važni sami sebi izgledaju.
Pre četrdeset godina, čini se da neznalice nisu u tolikoj meri vladale različitim delatnostima kao što je to danas slučaj. Posebno ovde. Stiče se utisak da, što se odnosa prema profesiji tiče, većina svira instrument koji prvi put vidi u životu. I pri tome se raduje, smatrajući da vrlo savesno i znalački obavlja posao. Kada bi samo mogli to da pretvorimo u tonove!!! U međuvremenu, do tog časa, poslušajmo stari snimak Simfonijskog orkestra iz Portsmoutha. Kao što je naznačeno, oni su se još 1979. godine razišli. Hteli su da sviraju instrumente koje umeju da sviraju!