Vojislav Bubiša Simić (1924) džez muzičar – kompozitor, aranžer i vođa orkestra, već odavno je upamćen kao stvaralačka ličnost koja je neobično vešto, nonšalatno i opušteno, uspela da u posleratnoj Jugoslaviji, a posebno Beogradu, odomaći džez muziku. Što naravno nije bilo lako.
Mnogi se sećaju kako je u godinama jednopartijske diktature hrabro dotrčao do Tita postavljajući mu izazovno muzičko pitanje: ,,Druže Tito, zašto ne volite džez?“, na šta mu je ovaj odgovorio: ,,Ma volim, samo ne onaj američki, već, izvorni – afrički!“ Ta kratka konverzacija koju su pripadnici tajnih službi i obezbeđenja ovekovečili u svojim zabeleškama, otvorila je vrata džezu. I tako je tokom muzički zlatnih šezdesetih i sedamdesetih u našoj sredini džez činio okosnicu zabavne muzike, da bi već u zloslutnom razdoblju osamdesetih, ustuknuo pred političkim miljenicima – stvaraocima turbo folka. O neizbrisivom tragu koji su ovi učinili i na naraštaje koji tek stasavaju, mučno je govoriti.
Vratimo se Bubiši. U zrelim godinama, poznati džezer odlučio je da počne da piše knjige. To su uglavnom sećanja na gorko-slatke događaje vesnika džeza u našoj posleratnoj sredini. Pišući o muzici i muzičkim prilikama, Vojislav Simić, pisao je i o svemu drugom. O politici, pre svega, ponovo nam potvrđujući tačnost drevnih kineskih mislilaca koji su govorili da samo jedan pogled na muziku koju sluša određeni narod, pruža vidik na to kakva je zapravo ta država u kojoj taj narod živi.
Posle tri knjige sećanja, Bubiša Simić nedavno je, u svojoj devedesetoj godini, objavio i četvrtu – Neispričane priče. Reč je o autorovim opservacijama na godine koje su prelomile ovaj svet, pa i naš mali beogradski svet: Drugi svetski rat. U svojstvu dragocenog svedoka, iz ugledne beogradske porodice, Simić osvetljava važne istorijske trenutke. Na primer, ubistvo kralja Aleksandra prvog Karađorđevića u Marseille-u, 9. oktobra 1934.
Simić ne piše o onome šta bi se desilo da jugoslovenski kralj nije ubijen. Sva je prilika da je zavera bila jednaka neumitnoj sudbini. A kralja su poštovali samo Srbi (i to ne svi) i Slovenci, a ostali – takoreći nikako. U listu ,,Proleter“, glasilu KPJ, posle atentata, osvanuo je naslov ,,Krvavi pas Aleksandar Karđorđević je mrtav!“.
U Neispričanim pričama, Vojislav Simić o ovom dogođaju između ostalog kaže: ,,Atentat je vrlo brižljivo planiran.Ustaški štab uživao je gostoprimstvo fašističke Italije, dok je profašistička Mađarska ustupila jedan naš salaš (Janko Pusta) da se teroristi obučavaju. Glavni planer, operativac bio je Dido Kvaternik. Naš policajac i obaveštajac Vladeta Milićević imao je već krticu u ustaškim redovima i tačno je znao mesto, vreme i imena svih organizatora i atentatora. Sve je to mesec dana ranije javio francuskoj policiji i tražio da se pojača obezbeđenje, jer se znalo da se sprema atentat na kralja, već po dolasku u Marseille. Lokalna policija se ponašala krajnje neodgovorno. U poslednjem trenutku, blindirani, zatvoreni, zamanjen je otvorenim luksuznim automobilom ,,delage“, a umesto planiranih šest motociklista koji je trebalo da budu sa strane kola, određena su dva oficira na konjima sa paradnim sabljama. Policija je stajala ispred mase na trotoarima, njoj leđima okrenuta, tako da je atentator Vlko Černozevski Kerin, profesionalni ubica VMRO-a samo išetao iz mase, popeo se na papučicu auta o direktvo pucao kralju u grudi“.
Kada su koncem Drugog svetskog rata partizani uz pomoć Crvene armije oslobodili Beograd, nova država je nastojala da što više ocrni kralja i Kraljevinu Jugoslaviju, ,,tamnicu naroda“. Pre toga, početkom 1938. godine, francuska vlada je u znak pijeteta, kako svedoči Vojislav Simić, vratila Jugoslaviji automobil marke ,,delage“ u kojem je ubijen Aleksandar Karađorđević u Marseille-u. Vozilo je odmah smešteno u Vojni muzej na Kalemegdanu. Tu je stajao i za vreme rata. Međutim, ,,posle dolaska komunističke vlasti“, nastavlja Simić u Neispričanim pričama, ,,već 1944. godine, automobil je izbačen iz Muzeja i pretvoren u mali kamionet za previoz pomija iz Doma Vojske! Posle dve – tri godine upotrebe, bačen je na otpad. Pošto kod komunista sve počinje od njih“, zaključuje Bubiša Simić ,,nije čudo da je sve što je podsećsalo na kralja, moralo da ima ponižavajući kraj.“