Pre 45 godina, u januaru 1972. u milanskoj bolnici, teško oboleo, umirao je pisac i slikar Dino Bucati. Očajna, njegova supruga, pronašla je bivšu balerinu pozorišta „Skala“ i dugogodišnju opsesivnu Bucatijevu ljubav. Velikodušno, pozvala je da se oproste. Jer, balerini je slavni pisac posvetio roman „Jedna ljubav“.
Zabeleženo Bucatijevo zapažanje posle izlaska iz sobe bivše fatalne plesačice: „Eh, kao da me je posetila moja peglerka!“ Ostaje tajna da li je uvek savršeno elegantan (i ispeglan) Dino hteo da omalovaži dolazak nekadašnje drage ili ne. Šetajući se među ostacima drevnih palata u Luksoru, ili u Knososu, u rimskom Koloseumu, atinskom Partenonu, ko li je razmišljao o tome da li su im haljine bile dobro ispeglane? Onima koji redovno peglaju, tako nešto možda je proletelo kroz glavu. Ostalima nešto slično ni ne pada na pamet, uvereni da ispeglane stvari na čaroban način same dospevaju u orman. Jedno je izvesno: ogledalo nekadašnjeg života, odnosno istoriju ne čine samo velike stvari, bitke i moćne građevine, već i male stvari iz svakodnevnog života, ali na koje je utrošena velika životna snaga. Peglanje je jedan od tih poslova.
Jesu li nabori na tunikama, togama ili kineskim svilenim haljinama, bili namerni ili slučajni? Čini se da je Ramzesova suknja plisirana i da u struku ima nekakav dragoceni pojas. Isto važi i za suknjicu Princa sa ljiljanima, jednog od likovnih simbola minojske kulture. U stvari, knjige iz istorije umetnosti prepune su slika koje prikazuju ljude u savršeno ispeglanim haljinama. Kakve bejahu te drevne pegle?
Stari Egipćani su odeću umakali u posebne tečnosti, neku vrstu štirka, pa su je savijali i peglali, bez zagrevanja, pritiskajući teškim predmetima glatkih stranica. Međutim, prva topla pegla, istočnjačkog je porekla. Reč je o bronzanoj napravi iz vremena dinastije Han (206. p.n.e. – 221. n.e.). Ta bronzana pegla imala je ručku od drveta. Ukoliko bi sluge glačale stvari sašivene od otpornih tkanina, punili su peglu žarom. Ako bi peglali nežne svilene haljine, peglu bi napunili zagrejanim peskom, kako osetljivu tkaninu ne bi izgoreli.
Čini se da su i toge uglednih Rimljana bile brižjivo ispeglane. Peglale su naravno sluge, odnosno – robovi, ili vlasnici perionica. Za to su koristili pločice od bronze sa dugačkim drškama. Pločice bi najpre dobro ugrejali, a zatim su sa njima prelazili preko tunika i toga. Freska u Pompeji slikovito svedoči o načinu održavanja odeće: naslikana je perionica gde su Rimljani odnosili odeću da se pere i pegla. Osim toplog peglanja, Rimljani su peglali i „hladno“, odnosno, glačali su uštirkanu odeću. Umesto egipatske mešavine koja bi odeću činila zgodnom za previjanje, odnosno krutom, rimski štirak se pravio na poseban način: bila je to mešavina vode, sapuna i ljudske mokraće! Grčka pegla je takođe bila od metala i prethodno se zagrevala na vatri. Imala je dršku, ali, budući okrugla, mogla je da se lako kotrlja po odeći od lana.
Ako je neko pomislio da su razbarušeni Vikinzi živeli i vojevali neispeglani, prevario se! I oni su imali svoje pegle. Bile su izuzetne: od debelog stakla. Pegla u obliku pečurke stajala bi pokraj vatre i tako se grejala.Vikinzi su je hvatali uz pomoć kožne rukavice da se ne bi opekli. Vikinško peglanje ostavilo je najdublji utisak na genijalnog ilustratora Boba Živkovića koji ih je jednom prilikom ovekovečio.
Pegle koje bismo lako prepoznali kao takve, pojavile su se u Evropi početkom 14. veka. Bila je to ravna, deblja metalna ploča sa drškom. Pegla se takođe prethodno zagrevala, dok ne bi postigla željenu toplotu. Između tkanine koja se pegla i pegle stavljana je obavezno još jedna mokra tkanina, obično krpa, kako osoba koja pegla ne bi izgorela odevni predmet. U 15. veku evropskoj pegli dodato je ono što je u Kini odavno bilo poznato: kutija za žar. Opasno je međutim bilo baratati upaljenim drvetom ili ugljem. U šesnaestom veku prvi put se pominje peglanje kao zanimanje. Pod budnim okom majstora krojača, plod njegovog rada doteraće konačno osoba koja će profesionalno ispeglati ruho.
Devetnaesti vek je označio napredak u peglanju; napravljene su pegle od livenog gvožđa. Međutim, uvek se pojavljivala ta ista nevolja. Pregrejana pegla bi progorela tkaninu. To je dosadilo domišljatoj domaćici, Amerikanki Meri Florens Pots, koja je 1870. godine rešila problem. Nije imala pravo glasa, ali je umela da razmišlja i – pegla. Ona je napravila peglu prema sopstvenom nacrtu: drugačijom od ostalih činila ju je svojevrsna oplata od kartona i gipsa koja pegli nije dozvoljavala da se brzo ohladi. Gospođa Pots je odvojila drvenu dršku od metalnog dela, tako da se osoba koja je držala peglu u ruci nije mogla izgoreti. Jer, pegle su se i dalje grejale tako što su stavljane u samu peć, ili pak na plotnu štednjaka na drva. Da li je peglanje tada postalo manje opasan posao? Ne sasvim. Ipak, „patent gospođe Pots“ predstavljao je pravi komercijalni prodor na tržištu pegli. Obogatila se.
Kada je u evropske i američke grdove došao gas, napravljene su i prve pegle na gas. Jednostavno rečeno, pegla se napajala energijom uz pomoć gasa; imala je sopstvenu „pećnicu“ koja je bila povezana sa crevom za dovod gasa. Bila je to svojevrsna eksplozivna naprava. Krajem 19. veka, tačnije 1891. godine Henri Sili izumeo je električnu peglu, sa pločom koja se zagrevala uz pomoć električne energije. Doduše, ni ona nije bila baš laka: šest kilograma.
I pegla na paru stari je izum! Patentirali su je u američkoj Eldek kompaniji 1926. godine. Omogućavala je takozvano fajtanje na licu mesta. Prva pegla sa automatskim uključivanjem i isključivanjem pojavila se 1984. godine. Većina današnjih su na paru. One nisu teške, i deo kojim se glačaju tkanine ne lepi se za podlogu. Izvesno je da odavno ne peglaju samo robovi i sluškinje. I odeća nije više za „kruto“ peglanje. Neko će reći i da peglanje deluje opuštajuće. Uostalom, Umberto Eko napisao je da je glavni znak raspoznavanja savremenih robova mobilni telefon. A ne pegla!