Vojislav Bubiša SImić – fotografija iz lične arhive, preuzeta iz knjige “Veselo putovanje”
Vojislava Bubišu Simića (1924) jednostavno nije mogućno uporediti ni sa jednom drugom osobom, niti pojavom u našoj kulturi. Sva je prilika da su se neke više sile smilovale na nas, okupljene na ovom uzburkanom, uglavnom nesrećnom tlu – i podarile nam izuzetnu, prefinjenu, obdarenu i skromnu ličnost uz koju su svi oni koji su imali prilike, ili umeli, mogli da – uživaju.
Džez muzičar, dirigent, kompozitor i pisac, na pozornicu se prvi put popeo kao gitarista. Vojislav Simić, učenik sedmog razreda gimnazije, bio je član orkestra Druge muške gimnazije u Beogradu. Taj školski koncert održan je 6. februara 1941. godine. Samo dva meseca kasnije, Beograd je žestoko bombardovan i za nas je počeo Drugi svetski rat. Bubiša je i onda svirao džez. Uz džez je rekao i doviđenja muzičkim javnim nastupanjima (premda ne i zbogom) kada je navršio devedeset godina i sedam desenija umetničkog rada. Sa Big bendom RTS nastupio je 22. oktobra 2014.
Između ta dva koncerta desilo se mnogo toga što je ostavilo neverovatan trag u našoj sredini. I da nije tog traga, ko zna koliko bismo bili u stanju još da skliznemo. Jer, između ostalog, Vojislav Simić obdaren je svojevrsnom lakoćom ne samo u opštenju sa muzikom, nego i sa ljudima. Sa svetom uopšte. I tu mu niko ne može da stane na megdan. Kao da je izašao iz neke orijentalne pouke o tome kako prolećni lahor prodire najdublje!
![Vojislav Bubiša Simić - fotografija: Matija Vukov Vojislav Bubiša Simić - fotografija: Matija Vukov](https://poukeizproslosti.com/wp-content/uploads/2018/06/1.jpg)
U poznim godinama (premda je to i relativan pojam kada je reč o Vojislavu Simiću) ovaj čuvar beogradskog kulturnog štimunga, odlučio je da se posveti pisanju. U tome je bio više nego uspešan. Nekoliko knjiga memoarske proze doživelo je veliki uspeh kod čitalačke publike. Najnovija knjiga, „Zvuci vremena“ u nekoliko poglavlja, takođe donosi opise događaja koji su se zbili pre početka Drugog svetskog rata, sve do današnjih dana. „Zvuci rata“, „Zvuci prijateljstva“, „Zvuci putovanja““Zvuci profesije“, „Zvuci dečaštva“ i „Zvuci tišine“.
Moje je veliko primućstvo što sam pre mnogo godina imala prilike da upoznam Bubišu Simića i uverim se u njegove umetničke i ljudske vrline. Sećam se i priče o tome kako su se u određenom trenutku njegovog života jednostavno otvorile kapije sećanja na najranije godine. Odjednom je video i razumeo ključne događaje koji su detinjstvo učinile prelomnim razdobljem. Porodično vaspitanje tu je igralo veoma važnu ulogu. O tome svedoči i priča iz pomenute zbirke sećanja „“Zvuci vremena“. To je duhovito razmišljanje o osama dragoceno i poučno. O tome kako se detinji svet preobražava u svest moralne osobe. Na nesvakidašnji način.
Ovo je odlomak iz te povesti:
„Leto je 1934. godine. Sedim u bašti vile Florida u Vrnjačkoj Banji i čekam doručak. U bašti su, između travnjaka i aleja sa svećem, dve velike okrugle površine posute belim šljunkom. Na njima su metalni stolovi i stolice. Mi, deca, imamo poseban sto. Desno od nas, u fotelji od pletene slame sedi moja baba i štrika. Ona je već davno ustala, doručkovala i fijakerom otišla do Ladne vode, Vratila se i sad se odmara. Doručak je uvek isti: sveže kifle, buter, med i džem od šumskih jagoda u malim zdelicama. Na kraju kakao ili bela kafa. Ose, privučene medom, lete okolo i zuje nam oko glave. Mrzim ose i smišljam im strašnu osvetu. Čekam da osa dođe na ivicu zdelice sa medom i gurne žalac unutra, pa je onda brzo pritisnem kašičicom i udavim je u medu. Deca se smeju i dive mojoj veštini. Čekam drugu osu da doleti, ali, osetim bol u butini. Baba mi je iznenada, bez reči, prišla i jako me uštinula. To se zove šljiva i ostavlja modricu. To je bila i opomena da sam radio nešto što nije lepo. Boli me, ali ćutim. Baba je vrlo stroga.“
![](https://poukeizproslosti.com/wp-content/uploads/2018/06/Osa600.jpg)