Select Page

Serenada, Judit Lejster (1629) –  izvor: Wikipedia

Pre stotinak  godina, u Kikindi je živela lepa i vrlo vragolasta devojka, potonja učiteljica. Zvala se Katica. Bila je visoka rastom, a vitka, plavih očiju. Veoma brza na jeziku. Uvek je imala spreman oštar i duhovit odgovor. Ukratko, san mnogih Kikinđana. Ne bi se moglo reći da je bila baš ravnodušna prema udvaračima. Ipak, u toj neravnodušnosti, lomila je njihova srca nemilosrdno i neustrašivo. A o svom kao da nije vodila računa.  Hvalila se uverenjem da nema tog momka na svetu koga uz neke dobre kolače ne bi mogla zaboraviti!

Kad se neko tako samouvereno i neustrašivo prepušta životu, očekuju ga mnoga iznenađenja i promene plana. Katica se zato iznenadila jedne prolećne večeri. Već beše legla, ali san joj nikako nije dolazio na oči. Odjednom joj se učinilo da čuje ton violine. Zatim da razaznaje melodiju mađarske romanse koju je posebno volela. A onda je čula i tambure. Naposletku i muški glas! Osetila je da srce počinje da joj lupa, ruke su joj se tresle. Bez ikakve sumnje, bila je to serenada.

Šta da radi?

Katica nije bila naivna devojka. Provirila je iza zavese da vidi ko to nudi serenadu. Kada je videla pevača pod prozorom, umalo se nije onesvestila. Bio je to najlepši, najpoželjniji, najduhovitiji i najbogatiji momak u Kikindi. Da li da primi serenadu ili je odbije? Odbijanje je bilo jednostavno. Nema svetla, nema otvaranja prozora. Ćutanje – odbijanje. Ali „primanje“ serenade zahtevalo je da devojka brzo upali sveću i tri puta osvetli prozor. Otvaranje pendžera nije dolazilo u obzir: valjalo je povesti računa o dobrom ugledu.

Devojka prima serenadu u Meksiku, Neli Blaj - izvor: Wikipedia

Za ljubav nekada nisu potrebna posebna objašnjenja, jer razum očigledno beži pred tutnjavom srca:

„Volem ga!“, zaključila je Katica te noći i mašila se za sveću.

Serenada kao da je nekom laganom, ali moćnom snagom otvorila vrata njenog srca. I smekšala ga. Na žalost, momak je bio bezdušan, nepouzdan i neveran, pa  je ubrzo ostavio učiteljicu. Katica se veoma uspešno tešila uz pomoć torti i sitnih kolača. Međutim, do kraja života nije mogla da zaboravi serenadu. I vrlo često je prepričavala taj događaj u danima duboke starosti.

Serenade danas uglavnom niko više ne svira pod prozorom. Zaljubljeni najčešće zajedno slušaju muziku, odlaze na svirke u klubove, šalju linkove za YouTube. Zašto drhtati od neizvesnosti pod nečijim prozorom kad je tu pametni telefon i samo jedan klik je dovoljan? Izbor pesama koje bi mogle biti serenade je beskonačan.

Običaji muzičkog udvaranja su se očigledno promenili. A vekovima su serenade doprinosile izvanrednim ljubavnim uspesima. Mada, ima i izuzetaka. Jedan  romantični Crnogorac u poznim godinama tvrdi: svaki put kada bi nekoj dami – u kafani – umesto ćevapa naručio serenadu  (nije usuđivao  da sam pusti glas), ona bi ga istog trena ostavila.

Ni muzikolozi, ni filolozi ne mogu da se slože da li izraz serenada, odnosno serenata, potiče od italijanske reči sera, što znači veče, ili od takođe italijanske reči sereno, što znači – vedro. U svakom slučaju, izraz se odomaćio u italijanskoj narodnoj vokalno-instrumentalnoj muzici u 16. veku, mada pisani izvori kazuju da su serenade izvođene i ranije, te da su vezane za muzičku i književnu kulturu koju su širili trubaduri i truveri.

Serenada je bila kompozicija namenjena izvođenju na otvorenom prostoru,  u večernjim satima, za razliku od alborade  (od reči alba što znači zora) –  jutarnje pesme. U stvari, serenade su se mogle čuti najčešće pod prozorom neke dame ili prilikom svetkovina. Dakle, to je bila prigodna kompozicija. Do kraja 16. veka i u 17. veku serenata i serenada su sinonimi, ali su se potom njihova značenja razgraničila. Serenate su ostale bliske kantati i prikazivale su se na sceni, dok je serenada postala muzičko delo ponekad i od nekoliko stavova, slično divertimentu. Mocart je serenadom nazivao orkestarske kompozicije za gudače. Ko se ne seća prekrasne Mocartove serenade iz 1787. godine pod nazivom „Mala noćna muzika“?

U drugoj polovini 19. veka serenada je solo pesma koja ponovo vraća setno i osećanjima nabijeno raspoloženje muzike pod prozorom. Krajem 19. veka, serenada je kamerna ili orkestarska kompozicija od nekoliko stavova. Serenade i serenate su osim brojnih renesansnih kompozitora, kasnije pisali i Betoven, Brams, Čajkovski, Dvoržak, Rihard Štraus, Elgar, Stravinski i drugi.

Serenatu koja ima osebno mesto u našoj književnosti napisao je Miloš Crnjanski, baš pre nešto više od jednog stoleća, 1915. godine, posle krvavih bitaka na galicijskom bojištu.

I zato na ovom mestu, naša pouka menja ton, stavljajući ljubav ne naspram devojačkog prozora, već – naspram smrti.

SERENATA

Čuj, plače Mesec mlad i žut.

Slušaj me draga poslednji put.

 

Umreću, pa kad se zaželiš mene,

ne viči  ime moje u smiraj dana.

Slušaj vetar sa lišća svelog, žutog.

Pevaće ti: da sam ljubio jesen,

a ne tvoje strasti, ne članke tvoje gole,

no stisak granja rumenog uvenutog.

 

A kad te za mnom srce zaboli:

Zagrli i ljubi granu što vene.

Ah, niko nema časti ni strasti,

ni plamena dosta da voli mene.

 

No samo jablanovi viti

I borovi pusti ponositi.

No samo jablanovi viti

I borovi pusti ponositi.

 

 

Miloš Crnjanski